SAM
Piše:
Rastko Ivanović
Ljudska
komunikacija je artistička tehnika čija je svrha da zaboravimo surovi besmisao
života osuđenog na smrt. Čovek je po prirodi usamljena životinja, jer on zna da
će umreti i da u času njegove smrti zajednica za to neće mariti: svi umiru.
Štaviše, svaki je čas potencijalno čas smrti. I zbog svega toga, potrebni su
nam mitovi. Potrebne su nam priče koje pričamo, kako sebi, tako i drugima. Jer,
one su naša poslednja brana pred onim neizbežnim. I stoga smo spremni da čitave svetove pretvaramo u bajke. Kako bismo zadovoljili bilo sebe bilo druge. Iako je možda taj drugi i patološki lažov i prikriveni narcis ili pak nešto treće. Ali mi smo poverovali da ga zaista volimo i priredili smo za njega jednu grandioznu predstavu na čijoj sceni je on zauzeo centralno mesto.
Jer svakoga jutra kada se probudimo kako to na jednom mestu u Godarovom "Preziru" kaže veliki nemački reditelj Fric Lang mi odlazimo na pijacu laži i sa poverenjem gledamo u prodavce. I uveravamo sebe da laži koje nam govore su zapravo istinite. Jer nam nekada manjka i pažnje a nekada i ljubavi. I želimo da razotkrijemo nečiju tajnu iako je najveća tajna da nikakve tajne nikada nije ni bilo. Jer svako "ja" je ništa drugo nego suma nasumičnih i često nepovezanih mentalnih događaja. I sve drugo su samo jalove tlapnje često dokonih kognitivnih budista. Kao u onom vicu u kojem ludak traži ključ koji je izgubio pod svetlom a ne u mračnom kutku gde je isti u stvari nestao.
Ali kada sve to shvatimo često je kasno. I već uveliko smo povredili kako sebe tako i druge.
I stoga nam na kraju ostaje samo jedno. Ili da prihvatimo da je stvarni svet danas odsutan i da pokušamo da ga ponovo učinimo prisutnim i pride platimo veoma skupu cenu za to ili da svet pretvaramo u bajku a istinu i dalje u naraciju lišenu bilo kakvog pa i onog najmanjeg smisla.
Čovek je usamljena životinja i on i umire kao što i sanja sam. Kako je to napisao Konrad u svom legendarnom "Srcu tame". I znate šta? Dobro je što je upravo tako.
Jer svakoga jutra kada se probudimo kako to na jednom mestu u Godarovom "Preziru" kaže veliki nemački reditelj Fric Lang mi odlazimo na pijacu laži i sa poverenjem gledamo u prodavce. I uveravamo sebe da laži koje nam govore su zapravo istinite. Jer nam nekada manjka i pažnje a nekada i ljubavi. I želimo da razotkrijemo nečiju tajnu iako je najveća tajna da nikakve tajne nikada nije ni bilo. Jer svako "ja" je ništa drugo nego suma nasumičnih i često nepovezanih mentalnih događaja. I sve drugo su samo jalove tlapnje često dokonih kognitivnih budista. Kao u onom vicu u kojem ludak traži ključ koji je izgubio pod svetlom a ne u mračnom kutku gde je isti u stvari nestao.
Ali kada sve to shvatimo često je kasno. I već uveliko smo povredili kako sebe tako i druge.
I stoga nam na kraju ostaje samo jedno. Ili da prihvatimo da je stvarni svet danas odsutan i da pokušamo da ga ponovo učinimo prisutnim i pride platimo veoma skupu cenu za to ili da svet pretvaramo u bajku a istinu i dalje u naraciju lišenu bilo kakvog pa i onog najmanjeg smisla.
Čovek je usamljena životinja i on i umire kao što i sanja sam. Kako je to napisao Konrad u svom legendarnom "Srcu tame". I znate šta? Dobro je što je upravo tako.
Коментари
Постави коментар