MOJOJ DEVOJČICI



"Gnev mi, boginjo, pevaj, Ahileja, Peleja sina..." Ovako počinje Homerova "Ilijada" i priča o Troji. Ali ovako počinje i čitava evropska baština. Rečju gnev koja se pred nama pojavljuje nekako svečano i požrtvovano poput poziva koji nikako ne možemo odbiti. A gnev je zapravo i najljudskiji i najstravičniji od svih naših afekata. I kada nas obuzme mi tada iza sebe ostavljamo isključivo sivilo. Jer onaj ko je srdit taj u svet putuje poput samog metka u borbu. I na kraju i nastrada od tog istog metka.

Jer kada smo povređeni mi bol kako bismo ga učinili nekako podnošljivim i te kako hiperbolizujemo čineći sve kako bi depresija i patnja iz očajanja prešli u obest, kako je to koliko duhovito toliko i pronicljivo primetio Tomas Man kada je u pitanju praotac Jakov. Jer samo to osećanje da nam je neka nepravda naneta narasta u nama do neslućenih razmera tolikih da istom tom nepravdom mi gotovo počinjemo da se dičimo kao kakvom gorkom pobedom. I u tom slučaju kao da sam naš svet postaje drugo ime za mesto na kojem se u nama sakupljaju isključivo one neprijatne uspomene, kao i jed i traume koje nas okružuju. I zbog svega toga mi kao da želimo da uđemo u sukob s istim tim svetom.

Kada sam bio četvrti razred osnovne škole eksplodirao mi je pred očima strujni kabl i od tad neprekidno vidim mrlje pred očima i teško razaznajem ljude i predmete koji se nalaze malo dalje od mene. Kasnije mi je na demonstracijama eksplodirala i petarda na licu što mi je oštetilo i sluh pa sam usled povrede grudnog koša imao i imam nesnosne probleme s disanjem što je u koktelu s često podjednako nesnosnim glavoboljama uticalo da se vremenom dosta otuđim od ljudi, a naročito u periodu gimnazije. I tada se pojavila Kaća. I stvarno mi je puno značila. I sad se sećam kao da je juče bilo kada mi je rekla “I ja umirem i sa mnom umire vasiona”, negde 22. maja 2002. u školskom dvorištu Pete gimnazije ili kad mi je kazala kako se u susretu s drugima čovek razliva kao vodena boja. Njoj sam jedinoj ikad ispričao i za sve ove zdravstvene probleme za koje nikada nisam rekao ni rođenoj majci. Istina nikad joj nisam pričao kako sam kao mali izbačen bespravno iz stana od strane Miloševićeve milicije i završio na ulici u pidžami jer ipak više volim veselo čudovište od dosadnog sentimentalca te sam to samo tebi rekao kao i mnogo drugih stvari.

I od maja 2003. i formalnog rastanka s Kaćom do 2017. prošlo je dobrih četrnaest godina. Činilo se kao da je u tom međuvremenu život raspisao poternicu za samim sobom. I onda si se pojavila ti kao neko nasmejano i okruglo uvek jarko sunce na mome olovnom nebu. I sve je odjednom ponovo dobilo smisao. I stvarno sam te veoma brzo jako zavoleo. Kao nikada nikoga pre tebe. I nikada te nisam lagao kada sam ti to rekao. I danas te volim najviše na svetu iako ti to posle svega verovatno smešno ili pak tužno zvuči.

Voleo sam i volim i tvoje oči koje svetlucaju i tvoja večno mlada usta i tvoju kožu meku poput papagajevog perja i tvoje lice, to lice na kome se prelamaju vedra veselost sunčevog zraka plač oblaka i čudljivost vetra. Ali sam uvek najviše voleo volim i uvek ću najviše voleti tvoj duh. Duh te žene koja je pala na zemlju kao mala devojčica a podigla se kao veliki borac koji će nastaviti da struji kroz vasionu i kroz vijek vjekova. Jer ti si kao anđeo nevidljivih krila koji klizi kroz vazduh i leprša negde tamo daleko visoko visoko iznad oblaka. I kada sam ti napisao i rekao ono što sam ti rekao 18. marta ove godine kada smo se poslednji put videli zaista sam to i mislio. Ali onda kao da sam u roku od odmah poput škorpije okrenuo otrovni žalac prema sebi samom ali što je svakako najgore i prema tebi i naposletku i prema tvojoj porodici. I nema reči da opišem koliko mi je zbog svega iskreno žao. Ali je o tome sad besmisleno i govoriti.

Jeste da je kako je to Hegel voleo da kaže samo kamen nevin budući da se nalazi u sferi čistog ne-delanja ali se neke stvari nikako ne smeju uraditi a ja sam ih ipak počinio.

Bio sam i ljut i povređen i na prvom mestu gnevan. Ali zaista nije bilo nikakvih razloga za tim. Niti si ti na bilo koji način kriva. Neposredno pre Festa desila se jedna nezgoda kad tu pored mene nisu bili neki ljudi na koje sam računao. Tada nisam hteo tebe da gušim ali sam krenuo s onom pasivnom agresijom nažalost. I na kraju me je obuzela ona misao Martina Lutera Kinga da naposletku ni nećemo pamtiti reči naših neprijatelja već samo ćutnju naših prijatelja. Jer kada na kraju sve saberemo nema velikog razočarenja bez prethodno velike ljubavi.

Ali nisi me ti razočarala niti si za bilo šta kriva. Još su stari Grci bili ti koji su veoma dobro znali da s nekim možemo spavati a da ga pritom ne volimo kao što nekoga možemo da volimo a da pritom s njim ne spavamo. Ali naprosto u jednom trenutku me je obuzela neviđena strast prema tebi. Strast tolika da sam u njoj nepovratno izgoreo. I onaj prizor kada si sedela na lejzi begu u Sava centru tokom trajanja “Olimpa” ili kada si pet dana kasnije sedela u onoj majici s mačkom u crvenoj jakni i crnim pantalonama pored mene u galeriji Prozor spadaju u najerotičnije u mom životu. I da priznajem da sam par puta hteo i da te “zgrabim” ali to nije ni najmanje bitno. Jer ono što ostaje kada strast prođe to je naravno ljubav. A ja sam u jednom trenutku počeo da osećam sebe kroz tebe i sve ostalo je i bukvalno postalo dim.

Kada sam 23. jula prošle godine shvatio da sam totalno odlepio za tobom uplašio sam se i upao u jedan tmuran period praćen još nekim neprijatnim stvarima kada smo i izgubili kontakt na nekih mesec dana. Nisam nikako želeo da pokvarim ono što imamo. Nakon što u iščekivanju tvog dolaska na drugi dan “Olimpa” nisam ispuštao mobilni telefon iz ruke i sama Slavica je shvatila koliko sam lud za tobom. Naravno nikada nisam želeo o tome da pričam s njom. Ili bilo kim drugim. Ali zapravo ja sam uvek i govorio samo o tebi. Na ovaj ili na onaj način.

I onda je došao taj prokleti novembar. Mesec na čijem smo početku nekoliko dana provodili na moju neizmernu sreću zajedno. Kao i uvek ti si za mene delovala kao da hodaš pod vodom ili kao da lebdiš u snu. A i ja sam zadobio taj osećaj bivajući skoro svakodnevno u tvom prisustvu. I onda je došao i taj telefonski razgovor u kojem sam manje više neskriveno otkrio svoje emocije i svoja osećanja. I otada počinjem da svakodnevno “jurim Ejmi”. Dešavalo se da se usred noći negde oko 4 ujutru probudim i sav u suzama počnem nešto da ti pišem. I na kraju sam ti nažalost ili ne i neke od tih poruka putem SMS-a i prosledio. Ona predivna žena mi je u stanici rekla da ne možeš s nekim biti prijatelj i držati ga u isti mah na distanci. I da si ti tu takvom taktikom pogrešila samim tim što nisi prekinula. Mada istinu govoreći ja sam bio taj koji je trebalo da ode kako bi sprečio da se dogodi sve ono što se na kraju nažalost dogodilo. A opet mislim i da se seksualna energija veoma dobro može sublimirati u iskreni prijateljski odnos. Odnos kakav smo nas dvoje van svake sumnje uspeli da izgradimo.

Istina je da nikad nisam sebi oprostio što letos nisam bio pored tebe usled porodične tragedije koja ti se dogodila kad ti je preminuo rođak. I u par navrata usled velikog strahopoštovanja koje sam osećao prema tebi nisam sebi dozvolio da prasnem i da te pitam čime sam te toliko povredio da me kažnjavaš kao u onoj situaciji na zatvaranju Bitefa u galeriji Štab u Crnogorskoj ili još jednom malo pre a i dobra dva meseca posle toga u Sava centru. Možda je tad i trebalo da kažem neke stvari odnosno da te to pitam ali nisam. No kako bilo nisi ti ni za šta kriva. Ja sam. I te kako. I ne postoji način da se ikada na bilo koji naćin iskupim zbog svega toga.

A malo je reći koliko mi je bilo stalo. Sećam se 11. septembra kako je kiša lila ko iz kabla. Bilo je toliko kišovito da mi se činilo kao da bi i sami morski psi u toj vremenskoj nepogodi mogli da plivaju kroz vazduh. A ja sam svakim časom sve više i više umirao jer nisam mogao da te zaštitim usred tog pljuska. Hteo sam čak da skinem košulju da je razastrem nad tobom ali mi je bilo neprijatno da to učinim. Dva dana kasnije na Tominoj izložbi bilo mi je tako krivo kada ti je kap nekog pića kanula na ruku da sam odmah izvadio maramicu iz džepa kako bih te obrisao. Jer ti si za mene bila jesi i uvek ćeš biti mala princeza iz bajke. Devojčica koja će uvek nastavljati da juri svoje snove ali nadam se i da ih uspešno unovčava kako u jednom trenutku isti ne bi i odleteli.

Devojčica koja deluje tako majušno a koja je opet tako velika tako široka i duboka kao neka nabujala reka. I večno ću ti biti zahvalan što si mi dopustila da jedrim po tvojim vodama. Da ronim po tim vodama sve dublje i dublje, sve žudnije i sve žednije. Želeći tako često da te zagrlim da te pomilujem po kosi po licu pa čak i da prislonim glavu na tvoj slatki stomak. Ali ništa od svega toga ne može da se meri s onim trenucima kad bi nam se preklopile ruke kada bi se pozdravili na rastanku. I sada dok ovo pišem ja zaista ridam. Posle dužeg vremena. I ti trenuci će mi nedostajati više od svega. I žao mi je što ih nije bilo pa biću sebičan bar dvaput više. Ali zato i moramo da cenimo vreme koje su nam drugi ljudi podarili nesebično se nastanivši u naš život ovde i sad.

Mnogo volim onu tvoju majicu s mačkom i ona me uvek podseti na onu tvoju divnu priču iz galerije Prozor od 18. maja kada si mi rekla koliko voliš sve životinje i koliko ti je krivo što mi svojim lažnim milosrđem pravimo od njih svoje roblje jedan gotovo pa rasno inferioran svet čupajući ih iz njihove divljine.

Mačka Holi Golajtli na kraju čuvenog Kepotijevog romana našla je svoj dom. Našla je svoje mesto. A ja sam siguran draga Nevena i da ćeš ga ti jednog dana naći. Ako već i nisi.

Volim te devojčice moja. Žao mi je zbog svega, i pregršt stvari nikada neću sebi moći da oprostim. A ni ne treba to da učinim.

Ali znam da tebi želim zasigurno sledeće. I ljubav, i ludilo i nadu i pre i posle svega samo Beskrajnu Sreću. Jer ti to samo i zaslužuješ.

Devojčice moja najlepša. Voleo sam te volim te i uvek ću te voleti. Do neba i nazad. Najviše na celom ovom svetu!


Rastko Ivanović,
Beograd, 28. april 2018. godine 

https://fluidnizivot.blogspot.rs/2017/09/olimp.html

Коментари

Популарни постови