LJUBAV U DOBA PORNOGRAFIJE



Piše: Rastko Ivanović

Bez poniznosti i hrabrosti - nema ljubavi. Obe su potrebne, u velikim i stalno obnavljanim dozama, kad god se ude u neistraženu zemlju koja nije ucrtana u karte, a kada se ljubav desi, između dvoje ili više ljudskih bića, ona ih uvodi u takvu teritoriju.

Eros, kao što Levinas insistira, se razlikuje od posedovanja i od moći; on nije ni bitka, ni sinteza - a ni znanje.

Eros je „veza sa drugačijim, sa misterijom, to jest sa budućnošću, sa onim što je odsutno iz sveta koji sadrži sve što jeste..." „Patos ljubavi se sastoji iz nepremostive dvojnosti bića." Pokušaj da se prevazide ova dvojnost, da se ukroti samovoljni i pripitome buntovni, da se nepoznato učini predvidivim i da se okuju oni koji slobodno lutaju - sve ove stvari potpisuju smrtnu presudu ljubavi. Eros neće nadživeti dvojnost. Kada je ljubav u pitanju, posedovanje, moć, sinteza i razočarenje su Četiri jahača apokalipse.

U ovome leži čudesna krhkost ljubavi, rame uz rame sa njenim ukletim odbijanjem da lako podnosi ranjivost. Svaka ljubav teži da se razreši, ali u trenutku trijumfa ona se suočava sa svojim konačnim porazom. Svaka ljubav se bori da zakopa izvore svoje neizvesnosti i nesigurnosti; ali, ako uspe, ona brzo počinje da slabi - i nestaje. Eros je opsednut duhom Tanatosa, koga nijedna magijska bajalica ne može isterati. Stvar nije u Erosovoj preranoj zrelosti i nikakvo obrazovanje i „nauči sam" sredstva ne mogu ga osloboditi te morbidne - samoubilačke sklonosti.

Izazov, privlačnost, zavođenje Drugog čine svaku udaljenost, koliko god da je ona mala, nepodnošljivo velikom. Otvaranje deluje kao ambis. Sinteza ili nadvladavanje izgledaju kao jedini lekovi za nastalu muku. A postoji samo tanka granica, koju je veoma lako prevideti, između mekog i nežnog zagrljaja i okrutnog gvozdenog stiska. Eros ne može biti lojalan sam sebi bez praktikovanja ovog prvog, ali ne može ga praktikovati a da ne rizikuje ovo drugo. Eros nudi ruku i pruža je prema drugom - ali ruke koje mogu da grle takođe mogu da ščepaju i stegnu.

Koliko god da ste naučili о ljubavi i voljenju, vaša mudrost može doći, kao Kafkin Mesija, tek dan nakon njenog dolaska.

Dok god živi, ljubav lebdi na ivici poraza. Ona na svom putu rastvara svoju prošlost; ona za sobom ne ostavlja utvrđene rovove u koje se može povući, tražeći zaklon u slučaju nevolje. I ona ne zna šta je čeka i šta budućnost može doneti. Ona nikada neće dobiti pouzdanost, dovoljno jaku da razbije oblake i uguši uznemirenost. Ljubav je zalog po osnovu neizvesne i nedostižne budućnosti.

Ljubav može biti, i često jeste, zastrašujuća kao i smrt; ali, za razliku od smrti, ona prikriva tu istinu naletima želje i uzbuđenja. Ima smisla misliti о razlici između ljubavi i smrti kao о onoj između privlačnosti i odbijanja. Opet, kada bolje razmislim, čovek ne može biti toliko siguran. Obećanja ljubavi su, po pravilu, manje dvosmislena nego njeni darovi. Tako je iskušenje zaljubljivanja veliko i nadmoćno, ali isto je takva i privlačnost bekstva. A mamac traganja za ružom bez trnja nikada nije mnogo daleko i uvek mu je teško odoleti.

Žudnja i ljubav. Brat i sestra. Nekada rođeni kao blizanci; međutim, nikada kao identični (jednojajčani) blizanci.

Žudnja je želja za trošenjem. Upijati, proždirati, jesti i svariti - uništiti. Žudnji ne treba nijedan drugi podsticaj - do prisustva drugačijeg. To prisustvo je uvek i već samo po sebi uvreda i poniženje. Žudnja je poriv za osvetom zbog uvrede i za sprečavanje poniženja. To je primoranost da se zatvori jaz prema drugačijem, jer ono mami i odbija, zavodi obećanjem neistraženog i iritira svojom neuhvatljivom, tvrdoglavom različitošću. Žudnja je impuls da se ono drugačije liši svoje različitosti; i da se time onesposobi. Kroz njeno doživljavanje, istraživanje, upoznavanje i odomaćivanje, to drugačije bi se pojavilo bez žaoke iskušenja koja bi bila izvučena i slomljena. I to ako preživi taj tretman. Verovatno je, međutim, da će u tom procesu njegovi nesvareni ostaci pasti iz carstva potrošne robe u carstvo smeća.

Potrošna roba privlači - a smeće odbija. Posle žudnje dolazi odlaganje smeća. To je, čini se, istiskivanje različitosti iz drugačijeg i bacanje isušenih ljuštura čim posao bude gotov. U svojoj suštini, žudnja je nagon za destrukcijom. I nagon za samouništenjem, iako indirektan: žudnja je kontaminirana, od svog rođenja, željom za smrću. Ovo je, opet, njena strogo čuvana tajna; čuvana najviše od same sebe.

Ljubav je, s druge strane, želja za negovanjem i za očuvanjem objekta negovanja. Centrifugalni impuls, za razliku od centripetalne žudnje. Impuls za širenjem, za korakom izvan, za dosezanjem onoga što je „tamo negde". Pojesti, apsorbovati i asimilovati subjekat u objektu, a ne suprotno, kao što je sa žudnjom. Suština ljubavi je u dopunjavanju sveta - svaka dopuna je živi dokaz bića koje voli; u ljubavi, biće se, deo po deo, presađuje u svet. Biće koje voli širi se kroz sopstveno predavanje voljenom objektu. Suština ljubavi je u opstanku bića kroz njegovu drugost. I tako ljubav znači nagon za zaštitom, za hranjenjem, za zaklonom; takode za grljenjem, maženjem i negovanjem, ili za ljubomornim čuvanjem, odbranom, zatvaranjem. Ljubav znači biti u službi, stajati u poretku, čekati komandu - ali isto tako može značiti razvlašćivanje i preuzimanje odgovornosti. Nadmoć kroz predaju; žrtvovanje koja se vraća kao veličanje. Ljubav je sijamski blizanac pohlepe za moći; nijedno od njih ne bi preživelo razdvajanje.

Ako žudnja želi da troši, ljubav želi da poseduje. Dok se ispunjenje žudnje podudara sa uništenjem svog objekta - ljubav raste sa svojim dobicima i ispunjava je njihova trajnost. Ako je žudnja samodestruktivna, ljubav je samopokretačka.

Kao i žudnja, ljubav je pretnja svom objektu. Žudnja uništava svoj objekat, uništavajući sebe u tom procesu; zaštitna mreža koju ljubav brižno tka oko svog objekta zarobljava taj objekat. Ljubav uzima zarobljenika i stavlja ga u pritvor; ona vrši hapšenje zbog zatvorenikove zaštite.

Žudnja i ljubav deluju sa suprotnim ciljevima. Ljubav je mreža bačena na večnost, žudnja je lukavstvo za izbegavanje dosadnog tkanja mreže. Verna svojoj prirodi, ljubav bi težila da održi žudnju. Jer nije li konačno najveća želja da uvek želimo? Jer želja ni neće da bude utoljena pa čak ni po cenu gubitka same sebe. Štaviše lukavstvo želje nije samo u uklanjanju svojih vlastitih prepreka nego i u ređanju istih ispred same sebe. Jer samo tako će njihovo savladavanje postati još daleko poželjnije. 

Otud nisam pozvao Nevenu u utorak 8. maja da idemo da gledamo film "Tata Gaga". Nisam želeo da budem sebičan niti da je hvatam u gvozdeni stisak nekakve prečvrste veze. Naprotiv želeo sam da joj ostavim dovoljno prostora i za njeno dotadašnje društvo. No, tada još uvek nisam znao da se Nevena nalazi u stalnoj potrazi za novim i novim uzbuđenjima i da se ona uisitnu nigde ne oseća kao kod svoje vlastite kuće. Čitav njen život zapravo se sastojao iz niza sitnih malih laži koje je govorila jer se plašila da ne bude prihvaćena ako bude bila onakva kakva ona zaista jeste. A Nevena je bila odista divna. I nije bilo potrebe za navlačenjem ovih svakojakih maski. Ali šta da se radi kada niko od nas ne može skinuti masku sa svog vlastitog lica već samo lice sa svojih vlastitih maski.

Drugim rečima, želim da kažem da je Nevena zapravo bila prisnija sa osobama koje tek upoznaje od onih koje su već neko vreme bile pored nje.

U subotu, 13. maja prvobitno sam želeo da odem na Beldocs kako bih gledao film o Buldožerima, ali me je poziv jedne stare drugarice odveo put pozorišta La Kart Blanš. Te večeri sam se nešto sporećkao sa tom osobom, ali par dana kasnije ista će me pozvati da odemo do Bitef teatra na jedan alternativni pozorišni događaj. Zahvalio sam se ali sam ovoga puta želeo da budem samo sa Nevenom.

A i u galeriji Prozor tog četvrtka 18. maja izlagao je i moj prijatelj Miladin. U pitanju je bila izložba grupnog karaktera, crteža malog formata pod imenom "Tačka". Nevena se tog dana oduševila kada je na ovom mestu videla i radove svoje poznanice Ivane Finci. Neki radovi koji su dokazivali tezu da u vremenu "kada svaki otpadak počinje da funkcioniše kao umetničko delo tada i samo umetničko delo počinje da funkcioniše kao otpadak" Neveni se nisu nimalo dopali. U toj nepreglednoj masi ljudi, među kojom su bili i moji stari prijatelji Miladin i Potežica, jedan od apostola beogradskog tehno podzemlja i čovek koji ima neverovatan dar da ukršta različite kreativne energije u ovom gradu mene je jedino zanimala Nevena. Žena koja je kao kakav cvet lebdela iznad ove nepregledne neki bi verovatno rekli i hipsterske mase.

Mase u kojoj je bilo toliko ljudi koji bi verovatno umrli samo da su malo površniji od onih pored sebe.

Puno ljudi, puno androgenih mutanata, puno plastične dece u plastičnim odelima koja je godinama unazad uspela da usvoji nehajni groov stav Endija Vorhola, koji je svojevremeno bio shvaćen kao zainteresovana serioznost onog ozbiljnog građanina a koji je vremenom prerastao ni u šta manje nego u nužnost.

I svi oni su smerali na površnost na krajnje površan način. Jer bila je to unapred dogovorena podela ništavnosti među pripadnicima uglavnom istog klana. Stvar tako uobičajena za naše transestetsko i transseksualno vreme, u kojem muškarci sve više liče na žene dok žene više ne liče ni na šta. Stvar uobičajena za naše vreme u kojem Herst i Kuns dele naše umetničko tržište u vremenu u kojem se seks nalazi svuda osim tamo gde mu je mesto a to je u samom seksu, i u kojem pornografija više ni nema šta da traži u jednom društvu koje je postalo pornografskije i od nje same.


Vraćajući se kući preko Zelenjaka Nevena i ja smo u jednom trenutku u lokalnom seks šopu videli kostime koje Jevreji u Beogradu koriste na svojim maskenbalima. Budući da isti imaju samo tu da se kupe. Uvidevši tu našu zainteresovanost za ono u izlogu prodavac koji je bio ispred radnje bespogovorno nas je ugurao unutra. Nevena je odmah napomenula da mi nećemo sasvim sigurno ništa kupiti ali on je rekao da to nema nikakve veze.

Pre toga u galeriji Nevena mi je govorila kako tokom školovanja nije imala baš puno drugova. Kao da je bila zatvorena u neku vrstu svog eskapističkog mehura. A druga deca su je izbegavala a veoma često još u vrtiću i fizički napadala kako bi iskalila bes na onom slabijem. Otud sam se često pored Nevene osećao kao dadilja pored nekakve princeze iz bajke, kao neko ko je istovremeno u njenom društvu osećao i veliko strahopoštovanje ali i ushićenje. I da hteo sam itekako retroaktivno da kaznim te klipane koji su joj naudili. Tu u seks šopu, među svim tim veoma često grotesknim dildoima, shvatio sam ono što će mi kasnije Nevena i sama reći. A to je da je prilično kasno ušla u pubertet. Tako svilenasta i lica boje meda Nevena je na ovom mestu delovala kao dete u prodavnici slatkiša.

U jednom trenutku, ostareli prodavac je priupitao Nevenu da li voli kad je gospoda ližu? Da li voli kad je oralno zadovoljena? Nevena je odgovorila da je to pomalo indiskretno pitanje. A prodavac dodao da to pita samo zbog igračke koju želi da joj pokaže. Bio je to neki okretni jezik s samo jednom funkcijom. Da oralno zadovolji ženu. Onako malena poput nokta, a opet tako velika poput kakve crkve od zlata, plava kao kubanska noć Nevena je blistala na tom opskurnom mestu. I u tom prizoru nije bilo apsolutno ničeg pornografskog. Ne naprotiv. Jer Nevena ja bila zapravo prava mala erotema. Čist kosmoeros. Moj maleni beskraj! Neko ko je svojim, koliko odmerenim, toliko i srebrnim a nadasve muzikalnim glasom oplemenjivao baš svaku prostoriju u kojoj bi se zatekao. Pa tako i ovo slepo crevo centra grada sklupčano negde između pijace, železničke stanice i autobuske okretnice. Valjda zato ganut njenom neposrednošću i nezemaljskom pojavom, i ovaj prodavac, uhvaćen u onoj životnoj dobi kada nam se smeše samo još rak prostate ili bilo čega drugog s jedne i problemi s varenjem s druge strane rešio je da nam se otvori i rasprostre pred nas tepih svog šopenhauerovskog pesimizma. Svoju muku što je ikada rođen. U jednom trenutku, u prodavnicu je zakoračio i gospodin s kojim će Nevena nekih desetak meseci kasnije zasnovati prijateljsku vezu. A malo kasnije uz poziv da ponovo dođemo Nevena i ja smo napustili ovo mesto.

U povratku kući pričala mi je kako su je ljudi često upoređivali što sa Grejs Keli što sa Dženis Džoplin ali da ona od svega naposletku ipak želi da bude samo svoja.

Bilo je to vreme kada sam još uvek bio zbunjen svojim nabujalim osećanjima. Znatno kasnije, reći ću joj kako njeno eksplozivno lice sija poput onog Grejs Keli i kako bi među njenim majerovskim grudima i votersovskim bokovima potražio svoje konačno utočište svako ko je ikada primirisao bilo kakvoj predstavi o lepoti.

Jer Nevena je bila tako sočna i bujna kao da je sišla s nekog Rubensovog platna. Ali ono što je daleko važnije u svetu u kojem je veštačka svetlost postala toliko štedra da svakom od nas može da pribavi auru Nevena je ipak sijala onom tako retkom prirodnom svetlošću. Jer kako ću joj to napisati 10. februara 2018. Nevena nije bila ni prva Nevena ni prvi Pavlović s tim imenom i prezimenom. Ali ono što je sigurno je to da su se u njoj ponovo rodile ali i preporodile sve Nevene i svi Pavlovići koji su joj ikada prethodili.



Коментари

Популарни постови